Emisija o kulturi, Doručak na travi, nedjelja, 21.2.2021., 10-11 sati, R+
Feministička teologinja i aktivistkinja Lana Bobić, profilirala se u javnosti kao borkinja za ljudska prava, posebno ženska ljudska prava te kao komentatorica društveno političkih zbivanja koja analizira teme vezane uz pitanje ljudskih prava, rodno uvjetovanog nasilja, položaja žena, migranata i marginaliziranih skupina, mirotvorstva, kulture dijaloga, suživota i tolerancije.
Najavu razgovora možemo zapo?eti s više naslova medijskih napisa zadnjih mjeseci: “Treba li u škole uvesti seksualni odgoj?”, “Pravo na pobačaj – svjetonazorsko ili javnozdravstveno pitanje?”, “Nisu sve žrtve seksualnog uznemiravanja jednake”, “Žene i dalje potplaćene u odnosu na muškarce”, “Klika i etika”; čini se da su teme ženske i rodne ravnopravnosti, stvarne emancipiranosti, sustavnog seksualnog i građanskog odgoja preplavile javnost, dijelom ujedinjenu u želji da se ostvare ova osnovna, građanska prava.
Uz sve napise medija, napore aktivističke scene, udruga, stručnjaka/inja – do danas se nije dogodilo gotovo ništa od navedenog. Tzv. javna diskusija, traje već godinama. Zapravo desetljećima. Ako ukratko navedemo povijest pokušaja uvođenja seksualnog odgoja u škole, vraćamo se pola stoljeća unazad. Još 1965. seksualni terapeut, dr. Marijan Košiček objavljuje prvi udžbenik seksualnog odgoja, a 1973. i priručnik za nastavu. Pokušaj uvođenja seksualnog odgoja u škole tada – nije uspio. I evo nas, 55 godina kasnije, s istim “problemom” i pitanjima: da li je ili nije potrebno. Na inicijativu portala Reci.hr i 19 udruga pokrenuta je peticija “Seksualno obrazovanje u škole”. Ista brzina djelovanja države primjenjiva je na pitanje spolne i rodne ravnopravnosti, jednakog tretmana i plaćenosti žena, njihovih pozicija na vodećim mjestima državnih ureda, javnih tvrtki ili privatnih kompanija.
Žene su još uvijek marginalizirane, potplaćene. Ženska mreža hrvatske pokrenula je nedavno peticiju “Hoćemo Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova”. Živimo desetljećima uz uznemiravanje, seksualno uznemiravanje, pokušaje silovanja, silovanje. Unatoč zakonskom okviru, brojni su slučajevi prešućivani ili brisani iz pozicija moći. U regiji je, stoga, pokrenuta inicijativa “Nisam tražila”, temeljem koje progovaraju brojne žrtve seksualnog uznemiravanja. Sjećate li se koliko žučnih glasova se diglo protiv uvođenja tzv. Istanbulske konvencije – Konvencije Vijeća Europe u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Toliko neprijateljskih, glasnih, razjarenih, da bi mogli pomisliti da nismo niti civilizirano, a niti katoličko društvo. Tko bi, razuman, mogao biti ZA nasilje nad ženama i ZA nasilje u obitelji?
Prije dvije i pol godine, jedan tekst Lane Bobić počinje odlomkom: “U javnosti se nerijetko čuje kako je protekla 2018. godina bila godina žena. Godina u kojoj su se ženski glasovi čuli snažnije i jače, godina u kojoj su pitanja nasilja nad ženama i neravnopravnosti žena i muškaraca bila među ključnim i u medijima najzastupljenijim temama bilo da spomenemo #MeToo pokret, rekordan broj žena koje su ušle u američki Kongres ili da se na nacionalnoj razini prisjetimo kampanje za ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i kampanje #PrekinimoŠutnju.”
Od te 2018. do danas, pritisak javnosti je sustavan. Ne šuti i talasaj – rekla je u naslovu jednog teksta Lana Bobić, neka to budu i riječi vodilje našeg nedjeljnog razgovora.
Lana Bobić (Zagreb, 1985) završila je dodiplomski i diplomski studij protestantske teologije na Teološkom fakultetu “Matija Vlačić Ilirik”. Tijekom studija upoznaje se s feminističkom teologijom i teologijom oslobođenja koje uvelike oblikuju njen daljnji razvoj i put. Završila je Mirovne studije Centra za mirovne studije. Redovito sudjeluje u seminarima, predavanjima, tribinama, skupovima, okruglim stolovima, panelima, radionicama vezanim uz teme ženskih ljudskih prava, izbjeglica i osoba migrantskog podrijetla, razvojne suradnje, mirovnog rada, dijaloga između sekularnog i religijskog. Radila je u Autonomnoj ženskoj kući Zagreb. Početkom balkanske rute u Hrvatskoj počinje aktivno volontirati samostalno i za Welcome inicijativu, Are you Syriousi te živi Atelje DK.
Istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa dominacije i subordinacije, a posebno je zanimaju grassroots pokreti i alternativne zajednice. Izvršna je direktorica udruge U dobroj vjeri.
