“Što bi uop?e moglo po?i loše u državi u kojoj otvorene birtije imaju apsolutni prioritet nad ljudskim životima i zdravljem?”? post je ovo ovih dan objavljen u bespu?ima društvenih mreža. I sažima nekakvu svojevrsnu argumentaciju protiv onih, koji ovih dana sve više dižu svoj glas u pokušaju da spase svoju egzistenciju. Mjera banalizacije ovog problema, koja se vrlo lako kao etiketa oka?i onima koji se sada ve? dobrano suo?avaju s time kako preživjeti nakon prvog u mjesecu. Sada je to 1. velja?e. Novi trenutak kada se o?ekivao neki prozor, mogu?nost, predah ako ništa drugo – u onome u ?emu se o?igledno ne nazire tako brzi kraj ? pandemiji.
No u njoj, kako to obi?no biva razne sudbine, obaveze mjere se razli?itim aršinima. Pa se tako jednom dijelu naših sugra?ana, u ovom slu?aju ugostitelja (ali nisu oni jedini – tu je i niz povezanih industrija, koji njihovim djelovanjem gube posao, potom potpuno druge industrije, auto prijevoznici, event industrija, audio i video industrija, turisti?ki sektor? mogli bi dugo nastavljati ovaj niz), oduzelo pravo na rad. Posljedi?no i pravo na egzistenciju. Time i pravo na normalan život. U?inio je to neselektivno sustav, država, stožer, kako god ga želite nazvati ne daju?i pritom jaku argumentaciju ?ak i nama laicima, kako to oni jesu žarišta epidemije i gdje su dokazi za takav zaklju?ak i njime temeljena odluka ove vrste. U?injeno je to uz kozmeti?ku pomo?, koja skupno gordo zvu?i ? do sada više od 8 milijardi kuna, ?eka nas nova tranša od 2,5 milijardi kuna pomo?i.
Ali kada se sve to svede na individualnu pomo? osobi kojoj je uskra?eno pravo na rad, dolazimo do brojke od 4000 kuna mjese?no, u ?ije se isplate uvukla neredovitost. 4000 kuna? Dovoljno za život, pla?anje režija, ra?una koje dolaze redovito za razliku od pomo?i države? ?ak i da i nemate neki od kredita, koji su u poslovanju postali normalan vid injekcije poslovnih ciklusa. Ili pak privatni kredit, koji ste redovito pla?ali do trenutka oduzimanja prava na rad. Od svih tih ljudi traži se ponovno ? strpljenje. A svaki drugi put kontrastira se tvrdnjama poput one s po?etka ove Osobne terapije ? kakvo je ovo društvo u kojem se kafana pretpostavlja zdravlju i ljudskom životu. Manipulativan stav, koji se sve više uvla?i u pore društva i medija koje u njemu djeluju.
Jer takav stav nudi jednostavnu formulu, jednostavno objašnjenje, zbog kojeg nam je prihvatljivo da nemali broj naših sugra?ana, vrijednih, radišnih, dakle ne govorimo o ljudima neradni?kih navika i neuspješnih poslovnih odluka (iako kao socijalno društvo trebalo bi težiti pomo?i i tim sugra?anima, barem bi to bila odlika empati?nog ure?enja viših društvenih standarda). Eugeni?ki pristup s krilaticom – zdravlje iznad svega, pa onda ekonomija, kojom se pred ovaj vikend povodio jedan od ministara u Vladi – ima svoju logiku tako?er. Možda i može biti prihvatljiva, bez obzira na zloslutnost eugeni?kog prizvuka.
No za tako nešto potreban je ve?i trud onih koji krizom uzrokovanom pandemijom upravljaju. Ljutit ?e se možda oni, ako ikako budu u prilici pro?itati ove retke koje piše za njih vjerojatno nebitna ribica u oceanu velikih politi?kih umova, vo?a koji znaju. Ali doista je nevjerojatno da sami to ne vide. Da je društvo koje vode sa?injeno i od sjajnih stru?njaka, koji im nude rješenja. I da je ovo vrijeme kada je potreba za ideološkom/strana?kom/partijskom taštinom jednostavno neprihvatljiv društveni luksuz. I da bi upravo ta taština bila zadovoljena pozicijom širokogrudnog “Vo?e” koji razumije tren i shva?a nadstrana?ku potrebu zajedni?kog djelovanja. Pa kumulativni uspjeh pripiše na kraju samom sebi. Gra?anima je to ionako manje bitno, ne bi mu zamjerili. Ako je rješenje i njegovom potporom, vjetrom u le?a prona?eno.
Uvjeren sam da su moji sugra?ani ugostiteljske struke jednako vrijedni kao ja ili pak kao autor citiranih rije?i na po?etku ovog teksta. Kao što sam uvjeren da se pomno vo?enom krizom može uskladiti potreba za o?uvanjem od virusa i nezaustavljanja života u potpunosti. Barem do mjere kada nam uslijed toga egzistencija ne?e biti ugrožena. Primjera za to ima dovoljno na ovoj maloj planeti. Iz nepoznatog razloga u nas se ta iskustva ne primjenjuju.
Stoga taj krik ugostitelja u srijedu ne shva?am kao antipandemijski u smislu negiranja iste, nespremnosti da se ?uvamo, da odgovorno ?uvamo druge. Shva?am ga kao poziv da se te dvije stvarnosti usklade, u što vjerujem da je mogu?e. Jer sve ostalo je linija manjeg otpora puna nepravdi. U kojem se mora ponoviti, jednom dijelu naših sugra?ana zabranili smo pravo na rad, a da pritom nismo našli nikakvu protumjeru koja ?e tu zabranu kompenzirati i omogu?iti tim ljudima da ne propadnu, da se kao i ostali dio društva manje ošte?en pandemijom tako?er dostojanstveno s njom suo?e. Poštuju?i opasnost pandemije i odgovornost za druge, sa željom da ih se ?uva od zaraze ili ne daj Bože, smrti.
Jer u suprotnom, možda ?e sljede?i krik biti još kreativniji, u kojem se pila može okrenuti naopako. Kada ?e ti isti ljudi stati pred otvorene trgovine, kioske, urede i kriknuti: “Omogu?imo svima zabranu i ukidanje prava na rad!”. Tada ne bismo tako olako iz ugode svoje egzistencijalne sigurnosti, lakonski osu?ivali ove ljude da pretpostavljaju svoje rad zdravlju i ljudskom životu. Bio bi to ?in solidarnosti s njima, na koji bi mali broj ljudi u ovom društvu pristao. Ako bi itko i pristao. Kad tako posložite karte, onda slika više nije crno-bijela. Sivi tonovi dolaze do izražaja.
I ponovno, uvjeren sam da imamo snage za te sive tonove kao društvo. Treba ih samo prepoznati i pametno kontekstualizirati. Preuzeti kontrolu i upravljati tom krizom, a ne ovako ostavljati dojam da kriza upravlja nama. Jer ti ljudi gube svoj novac. Zbog odluka onih koji pritom kažu: “dali smo za pomo? toliko i toliko do sada”. Zaboravljaju?i da taj novac nije bio njihov. Nije dan iz njihova vlastita džepa, ve? od tih istih kojima je ukinuto pravo na rad. A ako se taj broj pove?a, tko ?e onda taj novac osigurati, kako bi ga oni u svoje ime velikodušno dijelili?
#rplus #rplusvideo #prostorslobode #placeoffreedom
